Nikada prije nisam bila tip osobe koja mora vidjeti svog partnera svaki dan i provoditi vrijeme s njime. Niti je Bejb bio takav. Sve dok nismo upoznali jedno drugo. Nekako nam se poklopilo to i postao nam je ritual da se vidimo svaki dan i provodimo vrijeme skupa. Uspijeli smo provesti 126 dana skupa, naš ritual je prekinuo njegov posao, odnosno poslovni put za Osijek.


Prošli tjedan, prije puta proveli smo zadnju noć skupa, prije nego što se ritual prekine. Oboje smo govorili sami sebi „U redu, to je samo par dana. Izdržati ćemo.“ Naravno, niti jedan od nas nije htio prekinuti ritual. Ali obaveze su obaveze.

 

Prvih par dana sam se morala naučiti nositi s činjenicom da ga nema. Kad bi išao na posao, došao bi u 17:00 po mene. U glavi mi je uvijek bilo da će se u 17:00 vratiti. Ali nije.

 

Nakon što sam se navika na to da ga u 17:00 neću vidjeti došli su oni dani kad mi nije bilo ni do čega. Svi imamo one male faze depresije, kad samo želiš da uz tebe budu topao krevet, puna kutija cigareta, i dobar film i serija koji se prikazuju na ekranu tvog laptopa. Ušla sam u tu fazu. Prije veze s Bejb, sam imala tu fazu stalno, samo serije, kava i cigarete. On me izvukao iz tog svijeta mašte i uputio u realnost. Otkrio mi je čari biljara, odlazka na kavu, gledanje po jednog filma dnevno s njime etc. Dok njega nema vraćam se na staro. Jer nema nikoga tko će me primit za ruku i izvući iz svijeta mašte. Pomalo mi je zafalio taj svijet, iako sam svjesna toga da nije zdravo imati ga konstatno.

 

U subotu se napokon vratio k meni. Proveli smo dvoje divnih dana u realnosti, koja nije tako loša kad je on u njoj. U ponedjeljak je opet otišao u Osijek. Opet sam na starome. Iako s opravdanjem. Ovaj put nisu samo serije, kava i puna kutija cigareta u pitanju, okružena sam maramicama, ljekovima protiv prehlade, časom vode u kojoj je rastopljen brufen. Prehlada, dobro mi je došla za psihički i fizički odmor. Bejb se vraća u petak. Do tada se nadam da ću ozdraviti, jer u ovakvome stanju nisam spremna za realnost već želim što duže ostati u svome svijetu mašte.

 

Ovih par dana odvojenosti od njega, me podsjetilo na važnu lekciju koju sam naučila gledajući Modernu obitelj.  Na ovome svijetu postoje sanjari i realisti. Svi pomislimo da će sanjari pronaći sanjare, a realisti pronaći realiste, ali najćešće se dogodi ono suprotno. Sanjari trebaju realiste da ih drže da ne odlete preblizu k Suncu. A realisti? Oni bez sanjara nikad ne bi poletjeli. 

 

Author: HellmouthWebsite: http://goo.gl/Ueg4rNEmail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Pseudonimom Hellmouth služi se djevojka od 20 godine, koja je stalno frustrirana stvarima koje se dešavaju oko nje. Djevica u podznaku Škorpionke, piše od kada zna za sebe. „Hellmouth” sam stvorila kako bi mogla pobjeći od svakodnevnih obaveza, te da se mogu anonimno izraziti o stvarima koje me muče, ujedino i stvoriti svoje malo carstvo. Izdanje u kojem me stalno možete vidjeti – šalica kave u jednoj ruci, a u drugoj moj voljeni Lucky od mentola.