Pijuckam drugu kavu danas, nakon kupovanja poklona za Bejb koji će u nedjelju navršiti 20 godina. Trebala mi je doza kofeina u organizmu. Povela sam Samanthu sa sobom. Čim smo dobile kavu i zapalile cigarete uz nju, započelo je planiranje cijele 2017 godine i početak 2018, odnosno njezinog 20 rođendana. Odlučila je slaviti u Zagrebu. „Bejb i ja dolazimo. Bude li Charlotte povela svog dragog?“

 

„Bday mi je u trećem mjesecu, nisam sigurna da budu Charlotte i on još uvijek tada skupa. Za tebe i Bejb sam sigurna.“ Bejb i ja vjerujemo u našu ljubav, odnosno da smo jedno drugome „the right one“. Divno je i od drugih dobiti takvu podršku.



Još prije sam otputovala u budućnost, zamišljala sebe kao ženu u 40 im godinama, ispred radnog stola na kojemu je moj laptop, a ispred mene djeca, koja čekaju priču kako sam upoznala njihovog oca. Neću biti Ted Mosby i pričat im tu priču 10 godina. Obećajem. Nema Robin u priči. Žalim.



Prije kojih mjesec dana smo sjedili na njegovom krevetu i pričali o nama. Došli smo do zaključka da smo se kroz cijeli život susreli oko desetak puta. Što i nije čudno, jer živimo u malom gradu. Ali s druge strane je čudno i krivimo sudbinu za to.



Do 7 godine života sam živjela u široj obitelji. Mama, tata, ja, baka, deda, prabaka, pradjed, stric, i strina. Bilo je očito da je pretjesno tu, i da netko od nas mora otići drugdje. To smo bili mi. Mama, tata, brat i ja. Pradjed je ostavio zemljište par metara dalje od kuće u kojoj smo nekada živjeli. Tata je odlučio napraviti veliku kuću, kako bi brat i ja mogli imati i živjeti tamo sa svojom obitelji. Jednom su stranci zamjenili našu kuću za hotel. No to je samo naš skromni dom.

 


Majka od Bejb je iz Bedenice. Što znači da je morao prolazit pokraj moje kuće, da bi došao do tamo. Pričao mi je kako je oduvijek gledao tu veliku narančastu kuću, i zamišljao kako neki bogataši žive tamo. Zanimalo ga je i kako unutrašnjost te kuće izgleda. Sada mu je ta kuća postala drugi dom, u koju će se i za par godina preseliti.



Od oca, mama i tata su rastavljeni. Djedova druga žena ima kuću koja je blizu mjesta gdje Bejb živi. Često sam znala ići tamo. Sjećam se jednog trenutaka kad sam prolazila njegovom ulicom i prošla pokraj njegove kuće, dok mi je na uhu Miley Cyrus pjevala „The Climb“, pogodilo me nekakvo razmišljanje o budućnosti. Neka viša sila, sinktonicitet, sudbina, ne znam, nešto sam osjetila. Sada kada se sjetim toga, razmišljam, jel čak moguće da sam osjetila njega? Ne znam, ali pamtim taj trenutak i urezao mi se u sjećanje. Ali vidite, da je djed ostao u braku s mojom bakom, nikad ne bi prolazila pokraj njegove ulice niti kuće.



Vrijeme prve pričesti. Svake nedjelje hodanje na vjeronauk među hrpu ljudi. Iako su išla samo djeca koja žive u centru grada, ili koja idu u centru grada u školu. Okolo je svatko imao svoju crkvu, i tamo se išlo na pričest. Zapamtila sam četvero ljudi čija mi lica nisu bila poznata, i koja nisu išla u centar u školu. Ne sjećam se iz kojeg razloga su oni s nama išli na Pričest, ali među njima su bile moje dvije najbolje prijateljice s kojima se još dan danas družim i Bejb. Zapamtila sam ga tada, samo iz razloga jer ga nisam prije znala, pa sam zapamtila njegovo lice. Mali dječak s crnom kosom i punim usnama.



U osnovnoj školi sam imala problem. Poteškoća u učenju. Pravi razlog toga je bila depresija, koju nitko nije vidio, pa čak niti ja sama. Majka me gurala da naučim učiti i svladam tu poteškoću, pa sam išla u Udrugu skupa sa jednom curom kratke kose. Kliknule smo na prvu. Uvijek bi nakon Udruge išle sjesti u parkić i pričati satima jedna drugoj, iako smo odavno trebale biti doma. Koji god da je mjesec bio mi bi išle u parkic, sjele i pričale, makar se i smrzavale. Možda mi je i kroz razgovor spomenula njega. A da je majka odmah vidjela da imam depresiju, ne poteškocu, ne bi išla u tu Udrugu, niti bi upoznala nju. Uskoro smo uz pomoć dobivale i zadatke. Raditi razne projekte na temu koju si mi odaberemo. Ona je dolazila kod mene, ja bi dolazila kod nje. Prijateljstvo je raslo, i tako je onda dolazila kod mene da gledamo film, ili ja kod nje. Jednog dana bila sam kod nje, i odlučile smo prošetati se par kilometara dalje od njezine kuće. A par kilometara je bilo mjesto gdje živi Bejb. Zapamtila sam žutu ogradu, koja je sada plava i igralište na kojem su dečki igrali nogomet. Čak postoji mogućnost da smo bili na istome mjestu, u isto vrijeme, i da smo napravili kontakt očima bez da smo to znali.



U srednjoj školi bi uvijek išla na bus u 16:30. Iz nekoga razloga u trećem srednje, odlučila sam da ću taj dan ići pola sata ranije, jer mi se nije dalo čekati drugi bus. Tada mi se to činilo kao loša odluka, jer bi to značilo da moram čekati drugi bus pola sata. Ali sada mi je drago što sam išla na bus u 16:00, jer me iz busa na suprotnoj strani gledao dečko crne kose. Okej, nije gledao. Zurio je u mene kao tele u šarena vrata. Zapamtila sam ga, jer kad god bi naizmjenice pogledala u bus, vidjela bi njega kako i dalje zuri u mene. Pomislila sam da ću dobiti poruku od tog stranca na fejsu, ili sam je već dobila? Kad je njegov bus otišao, nisam mogla odonjeti da se na nasmijem toj gesti. He make me  smile. Kad sam došla doma, očekivala sam poruku od njega, ali nije je bilo. Bila sam pomalo razočarana. Javila bi se ja njemu, ali nisam znala tko je on.



2014 godina. Doba kad je Ask.fm bio na vrhuncu slave. Nije bilo osobe koja ga nije imala, i koristila. Tako sam i ja imala svoj račun. Primjećivala sam jednu curu koja mi među prvima lajka odgovore. Zavirila sam u njezin profil i vidjela da je iz mog grada, i još k tome je altrenativka. Meni je to bio big deal, s obzirom da ovdje nema puno altrenativca, i ako nađeš barem jednog to ti je big deal i moraš se u roku odmah skompati s tom osobom i pitat ju/ga da ti iznese svoja mišljenja i stav koji imaju prema svijetu. Iz nekog razloga nisam joj se javila, iako mi je ona dala do znanja da me fangirla. A uvijek bi se takvim ljudima javila, popričala s njima, čak bi se skompala s njima. Ali njoj nisam, nisam imala potrebe i nije mi se činilo ispravno. Sada je to bivša od Bejb, i drago mi je da nisam pričala s njom, jer bi možda danas sve bilo drugačije.



U jeseni prošle godine izašla sam iz burnog odnosa. Ne želim puno pričati o njemu, samo ću reći da je trajao duže nego što je trebao. Nisam niti znala da Bejb zna tog lika, ali zahvaljujući tome odnosu, Bejb i ja smo nekako dodali i našli jedno drugo preko fejsa. Postali smo prijatelji na Facebooku u kolovozu 2016, i mislim da sam ja bila ta koja je poslala zahtjev. Godina dana patnje, sranja, i gluposti je išla u moju korist. Ovo me asocira na stih iz pjesme Something Else, ovo je sigurno nešto što bi Bejb mislio za mene prije nego što smo uopće znali jedno za drugo. „Look at that. Here she comes. Here comes that girl again. One of the cutest since I don't know when. But she don't notice me when I pass. She goes with all the guys from outta my class, but that can't stop me from thinking to myself. She's sure fine looking, man. She's something else.“



Godinu dana od sada, napokon sam dobila poruku koju mi je dugovao. Imao je sreće što je uhvatio mene kad sam bila dobro raspoložena. Bilo je 3 ujutro. Pričali smo bez prestanka dugo. Došlo je do toga da smo se jako zbližili i nismo mogli ne čuti se jedan dan. Ali ipak nisam baš pomišljala na išta više od prijateljstva, jer sam ipak bila u vezi, a on je tražio „the right one“ u krivim curama. Ironija je što mu je ona prava ustvari cijelo vrijeme bila pred nosom.



Prekid veze. Psihički slom. Nije mi se dalo iz kuće. Majka i on su se prije viđali u Varaždinu, ona je ipla na terapije a on poslovno. Pozdravljali su se i pričali. Čak je i ona znala prije nas dvoje da si nekako pašemo. Bejb je javio da radi, i da dođemo na kavu. Majka je nešto prije imala za obaviti po Zelini, pa sam i ja s njom išla, onda na kavu. Tada sam skužila da je actually jako privlačan i da sam skroz nervozna u njegovoj blizini. Iako sam mislila da neće vidjeti moju nervozu, vidio je, i sam je odlučio probiti led pozivom na pizzu. A pizzu nikad ne odbijam.



Tako je ukratko započela naša ljubavna priča. Koja traje cijeli naš život, i trajati će do kraja života.



Možda smo mi znali jedno drugo prije nego što smo se upoznali. U ovome životu, ili prijašnjem. Možda je to razlog zašto su mi tvoje oči tako poznate. Osjećam se sigurno, iako je to prvi puta da ih vidim. Osjećam se kao da sam kod kuće, iako te ne poznajem dovoljno. Možda si mi poznat iz mnogo razloga – možda smo hodali istom ulicom, čekali u istome redu, ili naručili naše najdraže piće u istome kafiću. Koicidencija? Ili možda... sudbina? Ne znam. Ali drago mi je što se to sve dogodilo.

 

Author: HellmouthWebsite: http://goo.gl/Ueg4rNEmail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Pseudonimom Hellmouth služi se djevojka od 20 godine, koja je stalno frustrirana stvarima koje se dešavaju oko nje. Djevica u podznaku Škorpionke, piše od kada zna za sebe. „Hellmouth” sam stvorila kako bi mogla pobjeći od svakodnevnih obaveza, te da se mogu anonimno izraziti o stvarima koje me muče, ujedino i stvoriti svoje malo carstvo. Izdanje u kojem me stalno možete vidjeti – šalica kave u jednoj ruci, a u drugoj moj voljeni Lucky od mentola.